Natalija Gulin, Zadranka rodom iz Biograda na Moru, naizgled je "obična" obiteljska žena, majka i baka koja je nedavno navršila 59. godinu života. Međutim, Natalija je sportašica s nevjerojatnom pričom. Nedavno je otrčala svoju 66. utrku u karijeri, a usto postigla do sad neviđen sportski uspjeh u Hrvatskoj. Entuzijastična, posebne energije, uvijek je nasmijana i u žustrim planovima za nove maratone i ultramaratone na različitim svjetskim lokacijama. S posebnim zadovoljstvom podupiremo ove inspirativne poduhvate, a sigurni smo da će inspirirati i vas.
Nedavno ste se vratili iz Tokija gdje ste otrčali svoju sedmu Major maratonsku utrku. Zašto je baš taj maraton poseban u Vašoj trkačkoj karijeri? Gdje ste trčali ostalih šest?
Trenutno sam jedina (ne samo žena) već uopće osoba s odrađenih 7 Majora na ovim prostorima... U pitanju su utrke u 7 svjetskih gradova pod nazivom „The Abott World Marathon Majors“. Moj prvi Major bio je u Berlinu 2019. godine, zatim New York 2022. godine, naredne Chicago, onda su uslijedili Boston, London i Sydney 2024. godine i Tokio 2025. Zato je poseban, jer je bio zadnji koji mi je nedostajao u „kolekciji“. Moj najbolji rezultat je 3 sata i 29 min u Sydneyju i na koji sam jako ponosna. Kažu mi mnogi maratonci i uopće ljudi „od atletike“ iz cijelog svijeta s kojima kontaktiram da je moj slučaj apsolutni fenomen i da bi to moglo u Guinessovu knjigu rekorda. Da neka totalna rekreativka žena u 50-im godinama trči maraton 3:29 i odrađuje toliko puno maratona uz rekuperaciju od 1 dana...
Kako je izgledao cijeli proces pripreme za ovaj maraton? Kakvi su bili dani uoči utrke?
Za ovaj maraton nisam se spremala ništa posebnije nego za druge, već klasika - intervali, stotke, dužine i 1 dan odmora... Ja nisam od onih što idu samo 2 maratona godišnje, već idem skoro svaka 2 ili 3 tjedna otrčati neki maraton, a tako je bilo i prije Tokija. Za ovaj maraton me je posebno umorio iznimno dug put, ali sam svejedno solidno odradila.
Kažete da ste trčati počeli u svojoj 50. godini. Kako je do toga došlo, odnosno kako ste otkrili da tu postoji nešto više od puke rekreacije?
Ja sam prvenstveno bakica 4 unučadi, imam 3 kćeri. Trčanjem sam se počela baviti iz puke slučajnosti jer mi druge aktivnosti nisu bile nešto posebno zanimljive, ni joga ni pilates. Dakle, početkom 2016. krenula sam u Školu trčanja Zadar. U svojoj 50. godini, već nakon par mjeseci škole odradila sam svoj prvi polumaraton u kojem sam odmah išla ispod 2 sata, po čemu se vidjelo da vjerojatno imam predispozicija za to, nekakvog prirodnog dara i izdržljivost... Nikada prije nisam se bavila nikakvim sportom, čak sam i u školi bila oslobođena satova tjelesnog odgoja. Međutim, trčanje me zarazilo, toliko da sam odlučila otići i na svoj prvi maraton, samo probati i vidjeti mogu li uopće ja to odraditi i doći do kraja. Sad u 59. godini došla sam do brojke od 66 maratona i ultramaratona...
Kako izgleda jedan prosječni tjedan maratonke? Koliko često trenirate i koliko dugo ti treninzi traju? Što radite kad ne trčite? :)
Naravno da se trenira dosta i obavezno su to strukturirani treninzi sa intervalima, dužinama, stotkama. Inače se bavim turizmom i uglavnom više posla imam u sezoni, a prije toga sa bukiranjem svojih smještajnih kapaciteta.
Kako trenutno izgleda Vaš ranking?
Trenutno sam 1. ultramaratonka u Europi u kategoriji od 55 do 59 godina, a 4. na svijetu u svojoj kategoriji kad su u pitanju ultramaratoni na 12 sati.
Biti (ultra)maratonka često nije lako, Vi ističete i da imate osteoporozu. Koliko je trčanje doprinijelo, a koliko možda odmoglo Vašem tijelu, ponajviše zbog velikih napora? Od čega uopće „boluju“ maratonci i ultramaratonci, a da prosječan čovjek za to ne zna?
Tako je, otkrivena mi je jaka osteoporoza i mislila sam da neću moći trčati, ali moja doktorica me je umirila i dala „zeleno svjetlo“ za trčanje i dodatne vježbe koje su izuzetno bitne kod osteoporoze, kao i kvalitetno suplementiranja, naročito vitamina D. Nalaz stanja kostiju mnogo je bolji, a osteoporoza smanjena. Zanimljivo je da sam istu otkrila tako što su mi 5 puta pucala rebra iz čista mira. Inače maratonci najčešće imaju problema s Ahilovom petom, piriformisom, tzv. pokosnicom itd.
Držite li se posebne prehrane, režima spavanja ili ste u drugim segmentima života nešto opušteniji?
U odnosu na prije, moja prehrana se ipak malo promijenila. Sad je tu puno više sirovog voća i povrća, ali još uvijek mi je poseban gušt pojesti slatko nakon zahtjevnog treninga.
Njega kože, posebice na određenim dijelovima tijela, ključna je za revitalizaciju i prevenciju raznih neugodnih stanja. Tu vam pomažu Olival proizvodi. U kojima posebno uživate?
Poslije utrka odlični su mi Olival CBD gel, Magnezij gel i Magnezij sprej, Aloe vera gel za revitalizaciju... Sad su stalni dio moje postave nakon treninga i utrka. A inače jako volim Čarobni piling gel za tijelo i Smilje kreme za lice, posebice Ekstra hidratantnu kremu.
Nakon Tokija, u pripremi su i drugi maratonski pohodi. Koje su Vam još utrke na popisu, a koje na dugoročnoj listi želja?
Sljedeća utrka je ultramaraton "od Kaptola do Kaptola" duljine 62 km (od Zagreba do Čazme), zatim maraton u Bratislavi. Vjerojatno idem trčati i na Island i do ljeta možda Kineski zid, a dalje Meksiko, Brazil, Mumbai, Košice, Antarktika, Dubai, Bangkok, San Francisco...... Ne zaustavljam se do daljnjega.
